Priznanje za sudjelovanje?!

"tekst iz ovog članka bi se vrlo lako mogao primijeniti i u Jastrebarskom"

Sredinom mjeseca svibnja privode se kraju  državna školska natjecanja.

Jesmo li imali prilike na naslovnicama vidjeti lica prvaka države u matematici, hrvatskom ili engleskom jeziku? Naslovnice ozbiljnih novina rezervirane su za političare i njihove pesimistične poteze, a one manje ozbiljne za estradne zvijezde ili svakodnevne skandale iz susjedstva.

Imena najpametnijih glavica lijepe naše mogu se otkriti tek nakon dugotrajnijeg traženja na nekolicini portala koji su na njih odvojili nekoliko redaka.

Prvak države iz bilo kojeg predmeta ne postaje se slučajno.

Testovi su već na školskoj razini koncipirani tako da nerijetko tim profesora studiozno lamentira prilikom traženja rješenja pojedinog zadatka. Da bi učenik dobio poziv na državno natjecanje, mora se najprije na školskom plasirati u sam vrh, a zatim na županijskoj razini biti najbolji. Zbog ograničenih materijalnih sredstava svake godine se poziva sve manje učenika na državni nivo. To konkretno znači da ponekad bude manje pozvanih nego što je županija u Hrvatskoj.

Sam plasman na državnu razinu znači otprilike barem  dvije stotine dodatno odrađenih sati sa svojim profesorom-mentorom. Već samo uloženi trud bi trebao učeniku priskrbiti primjerenu nagradu i zasluženi publicitet. A onda se desi da učenik bude najbolji među najboljima i vrati se kući s papirom na kojem to doista i piše i tu priča obično završava.

Čast ravnateljima koji prepoznaju rad i trud učenika i mentora, pa samoinicijativno izdvoje iz ionako “skresanog” budžeta škole i nagrade  najbolje .

Slušajući kolegice kako su neugodnu situaciju da im se prvak države vrati samo sa zahvalnicom kući pokušale ublažiti tako da ga vlastitim sredstvima prije povratka s natjecanja barem počaste u slastičarnici, ostala sam više nego ugodno iznenađena prateći prije tri godine svoju učenicu na državno natjecanje iz njemačkog jezika.

Iako su glavni organizatori natjecanja resorno ministarstvo i Agencija za odgoj i obrazovanje, srodno predmetu o kojem se radilo tu se našao i Goethe Institut iz Zagreba. Prvaci države iz njemačkog jezika u svih pet kategorija dobili su te godine primjeren poklon u aranžmanu Goethe Instituta: jednomjesečni boravak u Republici Njemačkoj u koji je uključeno i četverotjedno pohađanje škole jezika sa svrhom njegovog usavršavanja.

Pitanje koje postavljam je sljedeće: Kako to da se stranoj državi, europskoj gospodarskoj sili čini isplativim ulagati u intelektualni potencijal koji dolazi iz malene Hrvatske dok ga mi u vlastitom dvorištu ne znamo prepoznati?

Teško mi je povjerovati kako u našoj zemlji ne postoji promućurni gospodarstvenik koji bi odličnom investicijom smatrao nagraditi najbolji matematički ili informatički mozak države stipendijom za studij i tako ga privući u svoj tim.

Ili ozbiljne novine koje u potencijalu najboljeg mladog pisca eseja ne vide vlastiti prosperitet?

Ili nakladnička kuća koja u najboljem poznavatelju hrvatskog jezika ne prepoznaje budućeg vrhunskog lektora?

Ili institut Ruđer Bošković koji u bliskoj budućnosti ne želi u svom timu najboljeg fizičara u državi?

Ili…? Toliko je ideja i mogućnosti, a toliko malo poduzetnosti na djelu.

Možda i postoje izolirani primjeri ovakve prakse, ali svakako bi trebali postati uobičajeni postupak. Tek tada bi rečenica o uskoj povezanosti obrazovanog sustava s gospodarskim i društvenim prosperitetom zemlje dobila svoje pravo značenje.

Vrijedno je spomenuti da barem srednje škole i sveučilišta prepoznaju intelektualni kapacitet, pa tako sudionicima međudržavnih olimpijada znanja i učenicima koji na državnoj razini iz matematike, kemije, biologije, hrvatskog, stranog ili klasičnog jezika zauzmu prva tri mjesta osiguravaju direktan upis na željeni studij ili u srednju školu.

Od 2005. godine održava se po završetku nastave u lipnju dodjela  Oskara znanja državnim i međunarodnim prvacima i njihovim mentorima. Pohvalna gesta MZOS-a i Agencije za odgoj i obrazovanje koji na ovaj način, iako samo simbolično, ali ipak odaju priznanje najboljima od najboljih. Jedan od njih, prošlogodišnji državni prvak iz francuskog jezika je izjavio „kako nije siguran hoće li u budućnosti imati ikakve koristi od osvojenog naslova“, dok je najbolji nam informatičar najavio kako svoju budućnost vidi naravno – u inozemstvu.

Voljela bih ove godine čuti izjave s puno više optimizma, no realne šanse za to su male. Na prošlogodišnjoj dodjeli pomoćnica resornog ministra Sabina Glasovac, obraćajući se laureatima, izrekla je potencijalno utješnu rečenicu: „Uz ovakve učenike Hrvatska se zaista ne treba bojati za svoju budućnost.“

Apsolutna istina uz ipak neminovni dodatak: kada Hrvatska zaista prepozna njihovu stvarnu vrijednost i značenje, te je odluči nagraditi primjerenim angažmanom u vlastitoj zemlji budućnost će nam  biti daleko svjetlija  od današnjih prognoza s naslovnica.

Tekst: Marija Galović



Priznanje za sudjelovanje?!

vrijeme za pročitati: 3 min
0