Nova reforma školstva? Ne opet!

Primili smo novi članak naše redovite posjetiteljice Jaskanskog portala “Tu i tamo” Marije Galović, koja nas informira o novim promjenama u školstvu. “Početkom veljače osvanulo je velikim slovimana na naslovnicama dnevnih tiskovinama:

“Povijesni dan -počinje rad na novoj reformi školstva u Hrvatskoj.” Reforma! Opet? Još jedna?
Piše crnim slovima da je nephodna. Slažem se!

Valjda samo “neophodna” nije dovoljno ozbiljna riječ, pa piše dalje da je čak postignut i “konsenzus” da se krene s promjenama.
E, što god da to značilo, zvuči sasvim ozbiljno, taj konsenzus. Podkožena iskustvom HNOS-a, Nacionalnog okvirnog kurikuluma, Hrvatskog kvalifikacijskog okvira… odmahujem rukom. Reforma još jedna, ko nijedna! Osim…hmmmm? Koja li će cifra ovaj puta odletjeti u vjetar? Piše samo 12 milijuna kuna. Dobro, to je za početak. Kad “ekspertne skupine” počnu zaista kao nešto raditi  i milijunske brojke će početi rasti. S kojom svrhom i čemu sve to ?

Mladi nam nakon završene nereformirane škole ili Bolonjom reformiranog studija svejedno odlaze tražiti posao u inozemstvo. Prvo zato, jer ga u Hrvatskoj nema, drugo zato, jer u inozemstvu nitko od njih neće tražiti da rade za sramotnih 1.600,00 kn mjesečno. Na čelu Ekspertne skupine za novu reformu kurikuluma nalazi se mladi i onako s poludugom kosom i bradicom sasvim šarmantni dr.sci. Boris Jokić koji ležerno izjavljuje: “Nažalost, nikada nisam radio u školi, ali sam proteklih godina surađivao sa puno nastavnika.”
Iskreno, više me brine ovo njegovo “nažalost”, nego sama činjenica da će (pokušati) reformirati sustav koji nije nikada osjetio kako diše.
(Recimo, ja nisam pilot, ali sam nekoliko puta letjela Lufthansom. Usput govorim i njemački. Kada se zasitim rada u razredu, mogla bih osmisliti reformu zračnog prometa u Njemačkoj. Za 12 miliona. U njihovoj valuti, natürlich!) Kad krenemo analizirati, što će se reformom zaista izmijeniti, stvari postaju manje ozbiljne.

Igra će biti zastupljenija u nastavi.
Aha! Onima koji se u vrtiću nisu naigrali ovo zvuči obećavajuće. Ima i onih kojima je cijeli život igra, pa što? Slažem se da je igra pozitivna stvar. A činjenično stanje? Jedini prostor za igru u pretrpanoj satnici viših razreda osnovke je bio sat razrednika. Tu se moglo dati i mašti i učenicima na volju. Donekle. I do nedavno.
Točnije, dok nije uvedeno međupredmetno izučavanje Građanskog i zdravstvenog odgoja. Pa sada umjesto igranja ili barem ležernog razgovora s razrednicom (ukoliko netko iz razreda nije baš taj tjedan zaradio ukor), djeca uče o svojim građanskim pravima i seksualnim slobodama. Točnije, biflaju ih napamet, jer im društvo u kojem živimo ne daje primjere na kojima bi mogli učiti.

Građanski i zdravstveni odgoj, za čije sadržaje reformatori svečano obećavaju da će i dalje biti međupredmetno izučavani, stoji visoko na listi prioriteta nove reforme. Ako im je to najbitnija stavka, slobodno mogu reformu zaustaviti u startu, reči će im jednoglasno svi prosvjetni djelatnici.
Postoji li nešto što bi se u modernijoj povijesti školstva moglo nazvati “izmišljanje tople vode” onda je to Građanski i zdravstveni odgoj.
Ne usudim se niti potražiti službeni podatak koliko je njegova izrada koštala. Izrada novog „međupredmetnog predmeta“ čijih je 50% sadržaja preuzeto iz vjeronauka, a ostalih 50 % pomalo iz biologije, pomalo iz geografije, pa malo iz povijesti, tjelesne i zdravstvene kulture… i eto, topla voda je opet izmišljena! Kao sljedeća točka reforme navodi se jasnije profiliranje gimnazijskog obrazovanja.
Recimo da su gimnazije u Hrvatskoj sasvim solidno isprofilirane. Imamo opću, jezičnu, prirodoslovno – matematičku, klasičnu, sportsku i tehničku.
Šta je pjesnik mislio pod “jasnije profiliranje” nije definirano. Vrlo naglašavana točka reforme je produljenje osnovnu školu na devet godina. Zašto? Na koji način? Hoće li zato biti smanjeno trajanje srednjoškolskog obrazovanja?
Ništa od toga se ne navodi.
Uvođenjem Bolonje produženo je trajanje studija. Produžimo li i osnovnu školu, mladi će završavati školovanje…kada? Taman na vrijeme da prvom plaćom (onom od 1.600,00 kn?) pokopaju roditelje preminule zbog iscrpljenosti u  pružanju financijske potpore cjeloživotnom obrazovanju. Zatim dolazimo do točke s kojom bi se na prvi pogled vjerojatno složili svi; i učitelji i roditelji i djeca, smanjiti opseg gradiva, jer su učenici preopterećeni. Reformatori to smanjenje namjeravaju provesti po principu: smanjiti broj obaveznih predmeta, a povećati broj izbornih.
Pokušavam si to ne protumačiti kao “umjesto dva sata tjedno obavezne biologije, učenici će imati dva sata obavezno – izborne ekologije, plus još dva sata obavezno – izborne botanike.” Barem su do sada svi pokušaji rastrećenja tako završavali. Dobre namjere rasterećanja učenika do sada su završavale kvantitativnim proširenjem pojedinih nastavnih područja, ali ne u intenzitetu, nego u ekstenzitetu. Rezultat toga je da nam učenici sjede i do sedam ili osam sati dnevno na nastavi, a kvalitetno i usredotočeno rade na nastavi, koliko? Tri sata maksimalno. Usuditi ću se postaviti pitanje da li su učenici zaista preopterećeni količinom gradiva, lošim kurikulumom, nedefiniranim sustavom ocjenjivanja ili…. roditeljskim očekivanjima. Pokušati ću na to pitanje odgovoriti ne kao učiteljica, nego kao roditelj.
Dakle, moje dijete dođe doma i veselo kaže kako za lektiru ovaj mjesec treba pročitati Šegrta Hlapića. Po njegovom opuštenom stavu vidim da mu plan i program po kojemu se u 3. razredu osnovne čita baš ta knjiga ne izaziva nikakav stres, kao ni činjenica da je sat lektire posljednji petak u mjesecu.Tko živ, tko mrtav do onda?
Čak mu je i štivo zanimljivo, ne toliko kao Playstation, ali zanimljivo i ne brine ga što knjiga ima 120 stranica, niti to da li će učiteljica primijetiti je li ju pročitao baš do kraja. Samo opušteno!
No, onda ja posljednji četvrtak u mjesecu urliknem: “Gasi više taj prokleti kompjuter i nemoj da mi sutra ne dobiješ pet iz lektire, jer nisi pročitao posljednjih trideset stranica! A imao si vremena, ionako nemaš nikakvih drugih obaveza!”
Naravno, dijete ide sutradan stresnuto u školu. Ne zbog plana i programa, kurikuluma ili učiteljice, niti zbog Ivane Brlić Mažuranić koja ga je rastegnula na 120 stranica, bome niti zbog nereformiranog školskog sustava, nego zbog mog urlika. Točnije, zbog mojih (čitaj:roditeljskih) očekivanja.

P.S. dobio je pet iz lektire. Svakodnevno gledam u školi djecu koja uz redovan osnovnoškolski program dodatno uče dva strana jezika, treniraju dva sporta tri puta u tjednu, idu paralelno u glazbenu školu, plešu balet ili folklor i još glume u gradskom kazalištu.
Probajte odrasloj osobi natovariti tolike aktivnosti, razradite joj svakodnevni raspored od ujutro do navečer u minutu i tako iz dana u dan, šest dana u tjednu i pokušajte očekivati da ne bude preopterećena. I dođemo do toga zašto su neke prijašnje sretnije generacije voljele školu, dok ju je danas popularno mrziti. Zašto smo mi cijenili svoje nastavnike, dok su današnji učitelji dežurni krivci i učenicima zbog loših,ili nedovoljno dobrih ocjena i roditeljima zbog neostvarenih ambicija?
Nama je škola mirisala na radost druženja, današnjoj djeci miriše samo na stres.

Tranzicija koja se devedesetih godina odvijala prebrzo, uhvatila nas je nespremne. Pogubile su se moralne i etičke vrijednosti i ustupile mjesto materijalizmu, statusu i pitanju prestiža. Biti naj postalo je imperativ savršenstva. Ako nigdje i ništa drugo, barem da mi je dijete u školi “naj”.
Uči se za ocjene, za prosjek, a ne za znanje i taj problem nikakva reforma školstva neće riješiti.
Ono što je nama neophodno je reforma kolektivne svijesti i balkanskog mentaliteta. Tko će se odvažiti da nju osmisli i provede, neka mu Bog pomogne.

Autorica: Marija Galović, prof.”



Nova reforma školstva? Ne opet!

vrijeme za pročitati: 5 min
0