1.veljače – Međunarodni dan života

otmica-ilustracija

Primili smo novi članak naše redovite posjetiteljice Jaskanskog portala “Tu i tamo” Marije Galović, koja nas informira o šokantnim podatcima i o događajima koji su se dogodili.

“Trenutno se u kinima prikazuje treći nastavak američkog filma 96 sati (u originalu naslovljen “Taken“ / Oteti).
Kako to obično biva, svaki nastavak je uglavnom slabija kopija orginala, prvog dijela.
U prvom nastavku filma  napeto se, iz sekunde u sekundu odvija priča mlade američke djevojke, koja s prijateljicom dolazi provesti praznike u Pariz. Obje bivaju otete od strane organizirane mafije koja se bavi otimanjem, krađom i prodajom ljudi, uglavnom mladih djevojaka koje obično završe u lancu organizirane prostitucije.
Gledali ste film? Ja jesam. I na ekranu i jednom uživo, prije 17 godina. Zapravo bi se moglo reči da sam umalo dobila glavnu ulogu.

Bilo je ljeto 1998.godine, euforija nakon osvojenog 3. mjesta na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj. Ja sam završavala drugu godinu studija germanistike i povijesti, te odlučila dio ljeta iskoristiti za usavršavanje govornih vještina jezika koji sam studirala. Njemačka je naše susjedstvo. Nije to nikakva egzotična zemlja na drugom kontinentu. Baš suprotno, europska zemlja poznata po organiziranosti sustava života, kulturom i načinom života vrlo bliska nama.
Nije mi se stoga činio nikakav poseban problem otputovati i provesti dva tjedna u toj zemlji. Istina, potpuno sama, jer to je i bila svrha mog putovanja. Da se ogradim od dostupnosti korištenja materinjeg jezika.

Doputovala sam vlakom. Željeznički kolodvor u milijunskom gradu je veličine naše zračne luke Pleso, prepun ljudi, vreve i umjerene buke užurbanih putnika. Na izlazu čekaju u koloni parkirana vozila taksi službe. Ne možete birati. Kako ljudi dolaze, taksi vozilo koje je prvo na redu je vaše.
Vozač je pristojno izašao iz vozila, smjestio moje putne torbe u prtljažnik automobila. Sjela sam na stražnje sjedalo i sa papirića mu pročitala adresu gdje sam se trebala smjestiti.
Prva greška,taj papirić? Vjerojatno mu je odao da ne poznajem grad.

Čim smo krenuli na ulice ispunjene užurbanim prometom karakterističnim  za svakodnevicu zaposlenog velegrada, započeo je uljudnu i nenametljivu komunikaciju.
Najprije se predstavio imenom. Neobičnim imenom koje doista nisam zapamtila, ali koje me nije iznenadilo, budući da su mu boja kože i crte lica jasno govorili kako je negdje sa Bliskog Istoka. Vjerojatno je već dugo živio u Njemačkoj, jer mu je govor bio gotovo besprijekoran, tek sa neprimjetnim stranim naglaskom.

Uslijedila su ležerna pitanja o svrsi mog boravka, te jedno manje bezazleno: Da li imam rodbine ili poznanike u ovom gradu?
Nisam imala, a nisam niti, vjerojatno ipak malo umorna od puta na vrijeme osvijestila zamku postavljenog pitanja. Odgovorila sam iskreno.
Za vrijeme crvenog svjetla na semaforu bio je sasvim direktan u svojoj ponudi: Njegov prijatelj i suzemljak je vlasnik noćnog kluba. Zarada za mlade djevojke poput mene je odlična. Sto pedeset maraka na noć za samo tri sata plesa, od ponoći do tri ujutro. Ukoliko neki posjetitelj kluba bude posebno zainteresiran za mene, cijenu dogovaram individualno sama s njim.

Zajedno sa zelenim svjetlom na semaforu upalili su se svi moji unutarnji sustavi za alarm. U obliku iznenadne panike izazvane spoznajom da sjedim u autu s potpuno nepoznatim čovjekom vrlo zlih namjera, usred nepoznatog grada u kojem nikoga ne poznajem. Prva pomisao je bila da na sljedećem semaforu iskočim iz automobila. Sve stvari, osim ručne torbice su mi bile u prtljažniku automobila.

Misli su mi fluktirale velikom brzinom između one “ne, to se ne događa meni” i “moram nešto poduzeti.”
Imam tu sreću da unatoč panici ostajem usredotočena. Koliko god mi adrenalin divlja,mogu još uvijek smireno razmišljati.
Čovjeku sam, ljubazno koliko sam u tom trenu mogla, odgovorila da me njegova ponuda doista ne zanima, te da sam umorna od putovanja i stoga nemam volje za daljnji razgovor. Namjera mi je bila da stekne dojam kako ja ništa ne slutim i kako sam preumorna da bih uopće mogla o ičemu razmišljati. Ja sam naprotiv, maksimalnom koncentracijom pratila put kojim smo se kretali, pamtila nazive ulica, detalje na zgradama. I dalje sam ostala kod namjere iskočiti iz automobila, pa makar i u pokretu ako primjetim udaljavanje od prometnog dijela grada.

No, to se nije dogodilo. Dovezao me je pred hostel za mlade ili kako to Nijemci lijepo zovu Jugendhostel, u kojem sam trebala boraviti sljedeća dva tjedna. Udaljila sam se hitro od automobila i na sigurnoj udaljenosti čekala da izvadi moju prtljagu. Prilikom plaćanja nudio mi je svoju podsjetnicu, uz napomenu da mu se javim telefonom ukoliko se predomislim. Odbila sam uzeti posjetnicu. Napokon je otišao.

Odahnula sam, smjestila se i sutradan, u ponedjeljak krenula u školu.
Nisam željela da mi neugodni događaj potpuno pokvari moj dvotjedni boravak u ovom gradu. Nakon škole, odlazila sam u razgledavanje grada, iako je to značilo vraćanje u hostel u večernjim satima. Prva dva popodneva iskoristila sam za razgledavanje centra. Marienplatz je prelijep, a muzeji Alte und Neue Pinakothek su me oduševili svojom postavom. Do škole je trebalo putovati podzemnom željeznicom, njemačkim U-Bahnom koji je ujutro ispunjen uglavnom ljudima koji žure na posao ili u školu. No u večernjim satima podzemna željeznica nije mjesto gdje se čovjek osjeća opušteno, pogotovo ako je sam u nepoznatom gradu među potpuno nepoznatim ljudima.

 

Trećeg dana boravka vraćala sam se u hostel u sumrak. Hostel je bio smješten van centra, u mirnom naselju s lijepo uređenim obiteljskim kućama i zelenim okućnicama. Nije mi posebnu pažnju privukao taksi parkiran na koliniku uz koji moram proći. Naime,u velikim gradovima su sva taksi vozila identična. Kako su u New Yorku žuti, ovdje su svi bili boje bijele kave i marke Mercedes.
Stajao je tamo s točno određenom namjerom. Čovjek je izašao pred mene i zapriječio mi prolaz. Prepoznala sam lice,ukočila se i vjerojatno nesvjesno napravila korak unatrag.
Nije bilo njegove nagle, niti agresivne reakcije. Kasnije sam saznala zašto.Bio je naime jako dobro upućen u pravila koja se prema policijskim standardima kvalificiraju u nekažnjiva ili nedovoljna za kvalitetnu policijsku prijavu.
Ponovno je započeo sa ljubaznim nagovarenjem da pristanem zajedno s njim posjetiti već prije spominjani noćni klub, tek toliko da vidim da li će mi se svidjeti. On će me besplatno odvesti do tamo i sigurno vratiti na moje trenutno mjesto boravka.
Ja više nisam imala volje za ljubaznost. Ponovila sam da me ne zanima i da ne želim da me više uznemirava.

Sve više me je obuzimala nesigurnost i strah. Nisam imala više volje kretati se sama po gradu.
Hostel u kojem sam boravila bio je manji, možda samo dvadesetak soba. Tog tjedna, osim mene u njemu su boravile još samo dvije djevojke mojih godina.Viđale bi se samo na doručku, jer smo tokom dana imale različite obaveze i različit raspored predavanja.
U hostelu nije bilo osoblja, tek jedan čovjek na recepciji koji je vrlo loše govorio njemački. Prvog dana mi se je predstavio da je iz Turske i da je tek nedavno stigao na rad u ovaj grad.

Ipak sam tu večer odlučila pokucati na vrata djevojkama koje su sa mnom tu boravile i pitati ih za savjet. Jedna od njih bila je iz Moskve. Iskusnija spram života u velegradu savjetovala mi je da se svakako obratim policiji. Nisam tada još imala mobitel,bila je to ’98. i rijetko tko ga je nosio.
Sutradan, na putu prema školi, nazvala sam policiju iz govornice i izrekla  zabrinutost  za svoju sigurnost. Detaljno sam opisala razgovor koji sam vodila s vozačem taksija.
“Da li je bilo nasilnog fizičkog kontakta?”
Nije. Nije me niti dodirnuo.
“Da li znam naziv ili adresu noćnog kluba koji je spominjao?”
Nisam znala, jer nikada ime nije niti spominjao. Iskreno sam i sumnjala da ikakav noćni klub i postoji. Postojala je samo njegova namjera da dobrovoljno pristanem da me nekuda odveze. Točno kuda? O tome se niti danas ne usudim razmišljati.
Policija nije imala osnove za bilo kakvu prijavu. Nakon razgovora nisam se osjećala nimalo sigurnije. Osjećala sam se zapravo čudno, kao da sam u cijeloj toj priči ja sumnjiva, bilo zbog razloga da preuveličavam ili izmišljam.

Petak navečer vraćala sam se uobičajenim putem prema hostelu, iscrpljena od  neprestane napetosti da će me netko iznenada zgrabiti za ruku i povući u auto.
Napetost mi je donijela neminovan oprez bez kojeg ne bih vjerojatno na vrijeme primijetila već dobro poznato taksi vozilo, parkirano uz pločnik kojim sam trebala proći. Vidjela sam ga iz daljine, ali bilo je dovoljno da primijetim kako ovaj put u njemu sjede dvije muške osobe.
Čisti strah me naveo da instinktivno skrenem, dok je još bilo vremena u sporednu ulicu. Odvela me je ravno na groblje, no nisam izgubila orijentaciju. Preko groblja sam došla do hostela sa stražnje strane, ušla panično unutra, potražila čovjeka na recepciji i zamolila ga da bih telefonom nazvala policiju.

Objasnila sam mu o čemu se radi. Možda me nije dobro razumio,jer njemački  nije govorio najbolje. Možda nije želio dovesti sebe i svoje radno mjesto u pitanje. No, umjesto telefona ponudio mi je Sekt. Nijemci tako zovu slatkasto, pjenušavo vino, slično šampanjcu. Rekao je da će me vino opustiti i da ću se smiriti.
Ovo mi je već ličilo na scenu iz filma: mogao je bilo što usuti u čašu s pićem. Nisam ga popila.

Zaključala sam se u sobu. Panika nije ugodan osjećaj. Penje se u obliku vrućine od nogu prema glavi, obuzima tijelo, crpi snagu i zamagljuje misli.
Unatoč panici, još sam uvijek bistro razmišljala. Hrvatsko veleposlanstvo! U tako velikom gradu mora postojati naše veleposlanstvo. Danas bi, kada svi imamo mobitele s internetom bilo lako. Nisam imala internet, čak niti mobitel. Zatvorena u sobi nisam mogla saznati adresu, niti broj telefona našeg veleposlanstva. Osim toga, bio je petak navečer. Vjerojatno tamo nikoga više nema, a subotom i nedjeljom ne radi.

S prozora sobe nisam vidjela dio ulice na kojem je taksi bio parkiran, ali sam pretpostavljala da su još tamo. Osluškivala sam zvukove s hodnika i spremala stvari u kofer. Noć se spuštala. Ono što mi je preostalo, bilo je provesti ju budnom i na oprezu i ujutro se uputiti na aerodrom.
Znala sam da avioni svakodnevno lete prema Hrvatskoj. Ako već ne uhvatim onaj za Zagreb, sletjeti ću u Split, Dubrovnik ili Pulu. I to mi se činila bolja opcija, nego ostati u očitoj klopci.

Ono što me brinulo je bila činjenica da do aerodroma moram ponovno sjesti u taksi. Nisam se usudila sama. Zamolila sam prijateljice iz hotela. Učinile su mi tu uslugu i obje me otpratile  na avion. Zapisala sam njihove adrese, sjela na avion i za sat vremena sletjela u Zagreb.
Odlučila sam sve događaje staviti po strani, poput ružnog sna, odsanjane noćne more koju treba zaboraviti.
Kroz dva tjedna poslala sam dva pisma, jedno Evelyn u Italiju, jedno Margariti u Moskvu. Nisam dobila niti jedan odgovor.
Kroz dva mjeseca pisala sam im ponovno. Odgovor nisam nikada dobila, niti od jedne.

Službeni je podatak da svakodnevno u svijetu nestane 22 000 ljudi. Svakodnevno 22 000. Godišnje to iznosi osam milijuna nestalih osoba i to su službeni podaci iza koji stoji UNICEF. Otvorimo li stranicu hrvatskog MUP-a, klikom na link „nestale osobe“ trenutno crvenom bojom blinka broj 2 527. Statistike govore da kod nas godišnje nestane između 340-400 samo mladih osoba. Uglavnom se tu radi o buntovnim tinejdžerima, koji svojevoljno napuste dom. Roditelji prijave njihov nestanak, brojka nestalih se poveća. Na sreću, većina njih se ipak nakon nekog vremena pronađe ili čak svojevoljno vrati kući. Antonija Bilić se nije vratila nikada.

Novine se povremeno raspišu o organiziranom kriminalu koji se bavi otimanjem ljudi u svrhu prostitucije ili trgovine ljudskim organima. Pročitamo članak strašnog naslova „Balkanska ruta trgovine ljudskim organima godišnje isporuči 5000 ljudi“ , zgrozimo se i nastavimo dalje. Govor brojki je zapanjujuć, gdje se zapravo nalazi istina rijetko kada doznamo, no pasivnost institucija uvijek nas začudi. Ponekad i zabrine.

Prije ukidanja hrvatskih granica prema zeljama Europske Unije moje je dijete tri puta putovalo u inozemstvo s djedok i bakom. Ukoliko maloljetnik putuje izvan svoje države bez pratnje roditelja, oba roditelja trebaju kod javnog bilježnika potpisati suglasnost za put. U taj dokument se upisuje ime i prezime, adresa i broj putovnice osobe s kojom dijete smije prijeći granicu.
Niti jedan od ta tri puta djelatnici graničnog prijelaza nisu tražili na uvid spominjani dokument. Niti jednom, iako je maleno dijete bilo u autu s dvije osobe različitog prezimena i adrese stanovanja od djetetovog. Niti jedan djelatnik po putnim ispravama nije mogao zaključiti da su to djetetovi djed i baka.

Danas su nam granice otvorene.Po Europi putujemo gotovo neometano, bez ikakvih ili s tek minimalnim graničnim kontrolama. Sve više se otvaramo prema svijetu. U međunarodne registre dostupne svima upisujemo krvnu grupu djece i njihovu strukturu DNK-a.Naravno, s najboljom namjerom.                         Ksenofobija nije zdrava, nije niti popularna, pogotovo u današnje vrijeme kada je cijela planeta globalno selo. Panika i pretjerani strah nisu dobri saveznici u borbi protiv zla bilo koje vrste, no oprez nikada nije naodmet. Oprez i informiranost.

Hrvatska je od nedavno kao 24. europska zemlja po redu dobila harmonizirani europski kratki broj 116 000 na koji se prijavljuje nestanak djeteta. Linija je otvorena 24 sata dnevno.U slučaju nestanka djeteta na teritoriju strane države, pozivom na ovaj broj dobiva se mogućnost nesmetane komunikacije s nadležnim institucijama i organizacijama stranih zemalja, savladavajući time jezične barijere koje bi mogle otežati protok informacija o nestanku djeteta.

Prve nedjelje u veljači obilježava se Međunarodni dan života. Bez obzira koja bila njezina namjena, prisilni rad u stranoj zemlji, prostitucija ili usmrćivanjem radi prodaje organa, otmicom život prestaje.

Autorica: Marija Galović”



1.veljače – Međunarodni dan života

vrijeme za pročitati: 10 min
0