O Božiću, darovima i uspomenama

10170716 1511822972402469 5713301207266130511 n

S naslovom “O Božiću, darovima i uspomenama” primili smo članak posjetiteljice Jaskanskog portala “tu i tamo” – Jaska.eu, kojeg u nastavku prenosimo u cijelosti.

“Božićno vrijeme prepuno je lijepih običaja: sijanje pšenice, kićenje bora, božićne pjesme, misa polnoćka, okupljanje obitelji oko blagdanskog stola… U njih ubrajamo i običaj da o Božiću svoje bližnje, a posebno djecu uveseljavamo i darovima. I dok je u vrijeme naših djedova i baka to bila, tek kao skromni znak pažnje tradicionalna „jabuka božićnica“, danas, u vrijeme sveopćeg potrošačkog ludila, od nepregledne hrpe poklona umotane u šarene ukrasne papire gubi se svaki smisao Božića.

   Lijep poklon, pogotovo ako je od srca razveseli svakoga. No,moderno potrošačko društvo, usmjereno na zaradu i dobit, pretvorilo je ovaj prelijepi božićni običaj, da svoje najdraže razveselimo znakom pažnje, u sveopći kaos čija je posljedica grozničavo „predbožićno trčanje“ po trgovinama. A da bi sve to nabacivanje poklonima dobilo ipak neki smisao, vješti marketinški stručnjaci kreirali su cijelu paletu likova koji nam u božićno vrijeme u svojim vrećama i saonicama, preko krovova i kroz dimnjake dostavljaju i ostavljaju u čarapama, na prozorima, ispod bora, ispred kamina ili tko zna gdje svoje poklone.

   U želji da svoju djecu poštedim čudnih priča o raznoraznim „božićnim djedovima“, kojih iz godine u godinu ima sve više, krenula sam u malo istraživanje odakle ustvari kreće običaj da u božićno vrijeme djeca dobivaju darove.

Priča započinje sa Svetim Nikolom, biskupom rođenim na području Male Azije, koji je svoj život proveo u gradu Izmiru(Myra). Detalji iz njegovog života nam govore da je bio veliki dobročinitelj, posebno naklonjen djeci i siromašnima.

Umro je 6.prosinca 340.godine. Nekoliko desetljeća kasnije njegovi su ostaci iz Izmira preneseni u talijanski grad Bari, gdje je i izgrađena crkva njemu u čast koju i danas pohode mnogi hodočasnici. Katolička crkva proglasila ga je zaštitnikom pomoraca, djece i siromašnih, a legende o njegovim dobročinstvima širile su se Europom. Tako se već od 12. st. u Njemačkoj, Francuskoj i Nizozemskoj 6. prosinac slavi kao crkveni praznik – dan kada se daruje djecu i siromašne.

Običaj da Sveti Nikola svoje darove ostavlja na prozoru ima korijene u priči vezanoj uz jedno od njegovih brojnih dobrih djela: „ U Ismiru je živio čovjek koji je imao tri kćeri, no nije ih mogao udati, jer je bio siromašan i nije im mogao dati miraz. Biskup Nikola, koji je to slučajno čuo, ubacio mu je kroz prozor nekoliko grumena zlata koje će djevojkama osigurati udaju.“

   Svetog Nikolu danas na slikama i kipovima prikazujemo odjevenog u bijelu biskupsku odoru sa crvenim detaljima i velikom, djeci posebno interesantnom biskupskom kapom na glavi.

U nizozemskoj tradiciji Sveti Nikola jedri na brodu koji 6. prosinca uplovljava u luku i nosi veliku knjigu u kojoj su upisana imena djece koja su proteklu godinu bila dobra i koja će dobiti darove.

Upravo su nizozemski kolonizatori tradiciju i običaje vezane uz Svetog Nikolu, kojeg oni u nizozemskom jeziku nazivaju Sinterklaas u 17.st. prenijeli u Ameriku. U novoj domovini biskup Nikola je dobio i novi, američki naziv St.a Claus (Santa Claus), ali je ubrzo i potpuno promijenio izgled. Od biskupa se pretvorio u debeljuškastog starčića u crvenom odjelu sa velikom bijelom bradom. 1939. godine pojavio se i Rudolf – sob ili jelen koji vuče njegove saonice. Potpuno udaljen od izvornog biskupa Nikole, te izgubivši svaki doticaj sa Katoličkom vjerom, Santa Claus živi na Sjevernom polu, a djeci donosi darove noć uoči Božića.

Snažnim utjecajem amerikanizacije lik Santa Clausa proširio se u identičnom obliku svijetom, no u različitim zemljama dobio je različite nazive: u Engleskoj je to Father Christmas, u Njemačkoj Weihnachtsmann, a u Francuskoj Pere Noel.

S vremenom je došetao i na naše prostore. Iako su nam u doba komunizma politički dušebrižnici iz Rusije doveli Djeda Mraza, nakon devedesetih godina i kod nas je na saonicama doletio lik takozvanog Djeda Božićnjaka koji je zbog količine darova morao upregnuti sada već osam sobova.

Teško je u toj zbrci čudnih likova pronaći naše izvorne hrvatske običaje.

Kao dijete imala sam sreće odrastati u kući u kojoj je djed nosio ime Nikola. Dakle,svečana atmosfera već na samom početku Adventa bila je neizbježna.Dolazili bi gosti s bocom djedu omiljenog Kruškovca, a obavezna je bila makovnjača i orehnjača iz bakine pećnice.
Čizmica se čistila i pripremala dan ranije. Mislim da sam baš zbog darova Svetog Nikole imala prve probleme sa spavanjem: iščekivanje i uzbuđenje, pomalo i strah hoću li čuti zvukove otvaranja prozora, te ranojutarnje ustajanje i trčanje prema čizmici iz koje su se darovi rasipali po cijeloj prozorskoj dasci. Sveti Nikola je prema meni bio uvijek darežljiv, čak i u godinama kada sam već bila posve sigurna da Krampus nema rogove i ne zvecka lancima, a čizmicu pune roditelji i baka.
To su lijepe uspomene sa mirisima djetinjstva, te se trudim da i moja djeca ponesu iste takve u život. Bojim se da je i tu konzumerizam uzeo maha ili pak danas Sveti Nikola ima viška poklona, jer moje dečke  puna čizmica čeka ne samo na kućnom prozoru, nego i kod jedne i druge bake, pa Nikola svrati sa paketićem do vrtića, čak i škole… Teško je u tom preobilju stvoriti onu atmosferu isčekivanja tog jednog posebnog jutra u godini.

Nisam sigurna od koje godine mog života su se pokloni počeli pojavljivati ispod bora. Već i sama činjenica da se toga ne sjećam govori koliko to nije bilo presudno za božićnu atmosferu u mom domu. Ostalo je puno drugih uspomena…
Baka i ja smo svake godine danima mudrovale kada zasijati pšenicu. Ona je tvrdila da treba na Svetu Barbaru, a ja sam uporno odugovlačila do Sv.Lucije, jer bi inače ionako do Božića pšenica uvenula.
Svake godine se iznovala spominjalo kako sam prvu kuglicu primivši ju u svoje bucmaste ruke razmrvila u staklenu prašinu, no usprkos tome dekoracije vezane uz božićno drvce su vrlo rano u potpunosti prepuštene meni. Mama bi tek svečano izvadila ukrase iz starog bakinog ormara. Muški dio populacije je bio zadužen za nabavku i postavljanje drvca u sobu, a ostalo je bio moj posao.

Prve kuglice kojih se sjećam bile su šarene i različitih oblika; okrugle, duguljaste, u obliku gljive, ptice, češera… S vremenom su te šarene bile pomaknute na donje grane, a prednost su dobivale sjajne i srebrne. Jedne godine su stigle svjetleće lampice, pa lamete zvane srebrna kiša. Bor više nije bio šaren, nego elegantan sa jednobojnim profinjenim srebrnim ukrasima, a vjerojatno su se  nekako u to vrijeme počeli pojavljivati i pokloni na božićno jutro.
Ono što se s vremenom nije mijenjalo bili su mirisi i zvukovi u pozadini. Baka se već na Badnjak bavila pripremom božićnog ručka, a mama je po običaju pretjerivala sa kolačima. Mirisi pečenja i slastica miješali bi se sa svježim mirisom koji su širile borove iglice. Ukućani bi svako malo privirivali kako napreduje moj posao; mama obično sa sugestijom o nužnoj simetriji na gornjim i donjim granama, dok bi djed bezazleno prigovarao svem tom obilju i prisjećao se puno skromnijih dana svoje mladosti kada se božikovina kitila orasima umotanim u srebrnu foliju, a na Badnju večer se ispod kuhinjskog stola prostirala slama na kojoj su se igrala djeca.
Dovršavala bih polako posao sa mahovinom i jaslicama. Baka se tada pojavljivala sa pšenicom; onom većom posijanom na Svetu Barbaru i zatim onom puno manjom, ali zato zelenijom zasijanom na Svetu Luciju. Ona bi stavila jabuku pod bor, a ja bih dodala i narandžu – simetrije radi.
Tada bi se pojaviti i ostali, naravno da se dive i s odobravanjem kimaju glavama kako i ove godine božićno drvce izgleda prekrasno.
Opet bi baka, pred odlazak na ponoćku ili na spavanje stavila točku na i: “Kod bora mora ostati upaljeno svjetlo cijelu noć, sve do božićnog jutra.” Nju nisu zanimale novotarije u obliku svjetlećih lampica,ona je imala također svoje uspomene iz mladosti.

Vrijeme od Božića do Božića zapravo brzo prođe, godine se nanižu… Prvi bor u svom novom domu kitili smo suprug i ja zajedno, izmjenjujući kuglice i našeg plačljivog dvomjesečnog sinčića na rukama. Tada je tek oduševljeno reagirao na treptanje lampica u mraku, no već sljedeće godine i on je imao svoj dio posla kod kićenja bora. Nije lomio kuglice svojim nespretnim prstima kao ja. On se je snagom svojih visokih tonova zalagao da zajedno s ovčicama u jaslicama mjesto pronađu i njemu tada omiljene figurice dinosaura. Nikakvo razumno objašnjavanje nije se moglo mjeriti s njegovom snagom volje da ih ponovno i ponovno namješta pod bor. Naravno da sam odustala i vodila brigu da jedino za posjeta svećenika maknem te groteskne figurice. Nije mi uspjelo. Dok sam se ja izgubila u pripremama, on ih je spretno puzeći ponovno namjestio baš na prekrasno vidljivo mjesto. Svećenik je bio oduševljen ili me je samo tješio: “Orginalno. Pa i dinosauri su Božja stvorenja.”

I u tim užurbanim godinama u kojim malena djeca diktiraju tempo, nisam se odrekla običaja da na Badnjak popodne okitim bor i u roditeljskoj kući. Baka više nije stigla toliko prigovarati oko pšenice, jer je bila prepuna oduševljenja najprije prvim, pa drugim praunukom. S dolaskom djece količina poklona ispod bora se opasno povečavala. Djeca su bila pristojno oduševljena, no vjerojatno istinski prezasićena. Još nisu ni igračke koje je donio Sveti Nikola prestale  biti zanimljive, a već su stizale nove, opet pod nebrojeno mnogo borova: kod kuće,sve moguće bake i prabake silno su se trudile uveseliti svoje potomstvo, kuma bi nazvala da i ispod njezinog bora ima nešto…
Teško je u takvim okolnostima maleno dijete naučiti pravim vrijednostima, ali ipak sam se trudila.

Vrijeme je prolazilo, bor je zadržao svoju srebrnu dekoraciju, ali se mijenjao broj onih koji bi privirivali i pratili kako se zeleno drvce pretvara u božićnu bajku. One godine kada je moj drugi sin već sigurnim koracima obilazio jaslice mog  djeda više nije bilo da  to poprati svojim anegdotama iz mladosti. Sljedeće godine, početkom listopada umrla je i moja baka.
I te godine došla sam s djecom u roditeljsku kuću okititi bor. Isprva su djeca cupkala oko mene, a kada im je dosadilo, otišli su se zabavljati u kuhinju. Ili sam ja barem tako mislila. Moj stariji sin krenuo je te jeseni u prvi razred i sricao prva slova, a niti pisanje mu nije bila omiljena aktivnost. Ipak,da nitko od nas nije primijetio zavukao se sa listom papira u sobu svoje pokojne prabake. Teško mi je bilo kasnije shvatiti da je uspio ispisati toliko riječi i pogoditi smisao teksta teško spojiv sa inteligencijom tek navršenog sedmogodišnjaka.
“Draga baka Vera. Jako sam tužan ovog Božića, jer ti nisi više s nama. Ti si meni uvijek spremila lijepi poklon za Božić. Sada nisi više  živa pa ti ne mogu ništa pokloniti. Zato ću ti napisati ovo pismo kao poklon za Božić.
Želim ti reči da mi puno nedostaješ. Bilo mi je lijepo kada si se igrala sa mnom. Još ljepše kada smo zajedno hranili kokice i kosili travu na vrtu. Zato sam sada tužan što te više nema. Želio bih se još igrati s tobom. Puno te volim i uvijek ću se sjetiti tebe i deda Mikiča kad dođem ovdje. Tvoj Matej.”

Bili su to retci ispisani početničkim klimavim rukopisom i sa jako puno pravopisnih grešaka, ali iz tih redova mogla sam s veseljem naslutiti da se moj dječak razvija u ispravnom smjeru. Do danas me nije razočarao, a njegovo pismo čuvamo kao uspomenu i kao podsjetnik. Svaki puta kada ga pročitam nešto novo naučim.

Uz posvetu onima koji više nisu s nama, a o Božiću nam posebno nedostaju: djed Nikola i baka Veronika,djed Vinko i svekar Ivan.

Autor: Marija Galović”


 

Imate li vi priču, upit, pjesmu,…, koju želite objaviti na stranicama Jaskanskog portala “tu i tamo” i podijeliti ju s brojnim posjetiteljima portala?

Slobodno ju pošaljite na naš e-mail: info@jaska.eu“>info@jaska.eu.

 



O Božiću, darovima i uspomenama

vrijeme za pročitati: 9 min
0